|
Prošli su dok si rekao keks. Galama je bila zaglušujuća, „Allez! Allez!“ odzvanjalo je sa svih strana, a glasovi koji su zvučali kao da ih netko maločas pustio iz Kule babilonske, miješali su se s nervoznim zvucima automobilskih truba. Fotoaparati su počeli škljocati. Mislim da sam uspio tek viknuti „Go Lance!“. Već u sljedećoj sekundi gledao sam u njihove startne brojeve na leđima. A onda me je nagli trzaj unatrag, koji je bio taman dovoljan da izbjegnem Eskima sa Grenlandskom zastavom u punom šprintu za biciklistima, podsjetio da je to sve normalno što se događa oko nas, jer mi smo usred najvećeg i najljepšeg svjetskog cirkusa zvanog – Tour de France. 
Kliknite na "opširnije" i pročitajte cijelu reportažu ili za potpuniji doživljaj kupite magazin Biker na kioscima. Također, zavirite u našu fotogaleriju i pogledajte sve fotke sa Le Toura 2009. I btw. ovo u lijevom kutu gornje fotke je taj Eskim o kojem pričam... :)
Ovaj trenutak zbio se 21. srpnja 2009. točno u 16 sati i jednu minutu na 2188 metara visokom planinskom prijelazu Col du Petit St. Bernard, na samoj granici između Italije i Francuske, i bez ikakvih pretjerivanja objašnjava kakvom je atmosferom okružen gledatelj na najpopularnijem sportskom događaju na svijetu. A što drugo možete očekivati nego cirkus, ako vam kažem da za vrijeme trajanja utrke uz cestu stoji čak 15 milijuna ljudi. Da, dobro ste pročitali. U tih 21 dan na svakoj etapi ima prosječno 715 tisuća gledatelja. A budući da se cesta kojom prolaze biciklisti zatvara obično rano ujutro, ta gomila ljudi, prema službenoj statistici, čeka prosječno 6 sati da kraj njih projuri peloton . I onda se vi pitate jesu li to normalni ljudi. Naravno da nisu ukoliko vam je kriterij za normalu nametnut kroz određene društvene predrasude. Ali, u srpnju se u Francuskoj nitko ničime ne opterećuje i svima je jedino na pameti dobra zabava. Carpe diem kao da piše svakome na čelu i nitko se to ne boji pokazati. I nije važno što svatko od nas biciklizam različito doživljava, netko kroz sport i nadmetanje, netko kroz nacionalni ponos, netko kroz priliku da se taj dan obuće u neobičan kostim i uhvati svojih pet sekundi slave pred TV kamerama… Sve se to uklapa poput mozaika u veliki festival koji slavi život i vrhunska sportska dostignuća. Upravo zbog toga nije nikakvo čudo vidjeti dvoje Hrvata, Eskime, Australce, Kolumbijce, Francuze, Nizozemce, Japance i mnoge druge narode i narodnosti, kako zajednički urlaju „Allez! Allez!“ na nekom „zaboravljenom“ alpskom prijevoju. Ali to nije sve, rekli bi u poznatoj TV reklami. Svemu ovome mora se dodati i 20 kilometara dugačka sponzorska karavana caravane publicitaire. E to je parada za pamćenje. 180 šarenih vozila najčudnijih oblika predstavlja glavne sponzore. Karavana prolazi svakom etapom Toura otprilike sat vremena prije prvih biciklista. Iz automobila se bacaju različiti promo materijali, ali ne reklamni leci kako bi možda na prvu pomislili, već su to kape, pereci, mala pakiranja praška za rublje, privjesci, bomboni, kobasice, pa čak i prave biciklističke majice. Organizatori Toura kažu da se svake godine podijeli 16 milijuna najrazličitijih poklona. Ludo! Obzirom da je ovo već četvrta godina zaredom, kako Ana i ja „hodočastimo“ na Le Tour, skužili smo i nekoliko trikova koje ćemo ovdje nesebično podijeliti s vama. Trik nad trikovima je da i vi bez problema možete na Tour de France, te da vam za tako nešto nije potrebno ništa posebno. Uz malo računice i planiranja vidjeti ćete da vas dva tjedna u francuskim Alpama ili Provansi može koštati slično kao i dva tjedna na Jadranu. Naravno, što vas više ide na put, lakše je troškove skresati i međusobno podijeliti. Što se smještaja tiče, savjetujem vam da hotele rezervirate gotovo iste minute kada se na službenim stranicama www.letordefrance.fr najavi službena ruta za 2010 godinu, jer će sobe u poznatim planinskim odmaralištima ili u gradovima, koji služe za start ili finiš etape, planuti u sekundi. Naravno, uvijek možete krenuti na put na slijepo sa šatorom u gepeku. U tom slučaju pruža vam se više mogućnosti. Jedna je noćiti uz cestu kojom će idući dan proći utrka. Ne bojte se, nećete biti jedini i najvjerojatnije ćete te večeri završiti uz logorsku vatru u društvu s njemačkim kamperima i prepričavati što bi bilo da je Jan Ulrich bio mršaviji..., ili se pak pridružiti flegmatičnim Nizozemcima u ispisivanju poruka podrške po asfaltu. No, ukoliko su vaša odredišta „sveta brda“, poput Alpe d' Hueza ili Mont Ventouxa, nemojte se iznenaditi ukoliko ne nađete slobodno mjesto, jer tamo ljudi dolaze i po par dana unaprijed kako bi zauzeli svaki pedalj obje strane ceste. Stoga je najbolja varijanta za šator naći smještaj u nekom kampu, a u Francuskoj ih, hvala Bogu, ima gotovo u svakom selu. Kampovi su jako popularni, odlično opremljeni, a postoje i brojne web stranice poput www.campingqualite.com preko kojih se unaprijed možete informirati o ponudi. Nažalost, hrvatske turističke agencije još uvijek ne nude aranžman koji bi uključivao prijevoz, smještaj, vožnju vlastitim biciklom, po službenim etapama, i praćenje Toura na tribinama uz cilj etape, dok na primjer sretnici u Engleskoj ne samo da si mogu priuštiti tako nešto, već i - let helikopterom. To će ih doduše koštati otprilike dodatnih 14.000 kuna na cijenu aranžmana, ali nudi nesvakidašnji doživljaj praćenja etape iz zraka. Uz to, navodno, ide gratis piće te fotografija za uspomenu. Ne šalim se. Što se planiranja puta tiče, iluzorno je očekivati da ćete uspjeti pratiti sve etape, obzirom na veliku kilometražu koju biciklisti svakodnevno prolaze. Prema našem iskustvu bolje je biti na samo nekoliko etapa, a ostatak vremena utrku pratiti na TV i boravak u Francuskoj iskoristiti za uživanje i vožnju biciklom po Alpama, posjet Provansi, Pirinejima ili drugim turističkim znamenitostima. Ono što nikako nemojte propustiti je posjet gradu u kojem su smješteni timovi za vrijeme dana odmora - rest day. To je jedinstvena prilika da vidite vozače izbliza, ulovite koji autogram ili čak porazgovarate s njima. Mi smo prije dvije godine na taj dani bili u Tignesu, zamalo porazgovarali s Contadorom, koji se vratio s trening vožnje, zagledavali se u timske autobuse i kamione, upoznali kuhara tima Astana (kako se zove i glavni grad Kazahstana, ukoliko to niste znali!) i pričali s mehaničarima kojima je to prilika za njihovih pet minuta slave. Oni tada ispred kamiona izlože sve bicikle pa ih servisiraju pred okupljenim gledateljima i raspravljaju o najnovijim komponentama ili posebnim prohtjevima vozača. Sve u svemu, to su pravi „Dani otvorenih vrata“ Tour de France-a. Le Tour je nepresušna tema, no ipak negdje treba stati. Namjerno vam nisam pričao o rezultatima, taktikama, timovima i svemu onome o čemu možete pročatiti na webu. Želio sam vam otkriti doživljaj Toura iz perpektive običnog gledatelja. Vjerujte mi, ova priča ne bi nikako bila potpuna, kada bih izostavio dvije kultne činjenice: „El Diablo“ i „The strelica“. Svaki pravi zaljubljenik u „Tour de France“ trebao bi znati tko je „El Diablo“ ili pravim imenom Dieter „Didi“ Senft. Radi se o simpatičnom Njemcu kojeg sam imao prilike vidjeti 2006. godine na Alpe d' Huezu i jedan je od „zaštitnih znakova“ Toura. Obučen u kostim vraga stalna je pojava na Touru, već toliko popularan da su ga ganjali i najveći sponzori. Ono što je o njemu manje poznato, je to da se radi o sjajnom inovatoru, koji je izmislio preko 100 modela raznih bicikala, od kojih je jedan čak završio i u „Guinnissevoj knjizi rekorda“, kao najveći na svijetu. Progooglajte malo o njemu. A strelicu ja s velikim poštovanjem zovem „The strelica“, jer se radi o znaku koji je u biti najcjenjeniji neslužbeni suvenir sa Toura. Radi se o plastičnoj žutoj oznaci sa crnom strelicom koji se obično postavlja uz neko raskrižje ili kružni tok, a fanovi ga redovito skidaju i kradu čim se za to pruži prilika. Najvjerojatnije da ste ih već i sami vidjeli na prozorima kamper vozila. Što ih više imaš to si važniji, jer to znači da si više godina na utrci. Ove godine sam, na Le Grand Bornandu, vidio kampicu sa čak 16 oznaka „The strelica“. Došlo mi je da pitam tog Belgijanca da mi proda jednu, ali unaprijed sam unaprijed znao da nemam šanse nagovoriti ga na tako nešto ni za koje novce na svijetu. No sreća mi se ipak nasmiješila na povratku u Annecy i naletio sam na kružni tok i jednu „The strelicu“, koju još nitko nije uspio skinuti. U samo jednoj sekundi zjenice su mi se počele širiti, puls ubrzao, obuzeo me neki čudan životinjski nagon i u sljedećem trenutku već sam trgao tu „The strelicu“, čvrsto pričvršćenu za stup. Ana mi je kasnije rekla, da sam cijelo to vrijeme mrmljao nešto poput „my precious, my precious…“ Lako moguće. :)
 Dodati u favorite (89) |  Link | Posjeta: 386
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
