"Detalji sa tog našeg putovanja pomalo su i izblijedili jer prošlo je već 45 godina, a pamćenje u 62. godini nije više kao prije." kaže naš sugrađanin Mladen Miko prisjećajući se davne 1965. godine i putovanja biciklom na Cres. Sa zanimanjem sam ga slušao, a njegova priča mi se toliko svidjela da sam ga zamolio da odvoji malo vremena i napiše reportažu kojom će i vama predstaviti to sjetno vrijeme, svoje dogodovštine, stare Rogove bicikle i bisage rađene u "kućnoj radinosti". No, ono što Mladena nimalo ne razlikuje od današnjih biciklista je jednaki žar za putovanjem i avanturom što se vidi iz svake njegove rečenice. U nastavku su i originalne fotografije s puta što ovu reportažu čini još dragocjenijom, jer je rijetka prilika vidjeti biciklističke fotografije stare skoro pola stoljeća.

Kliknite ovdje ili na link opširnije ispod ovih fotografija i uživajte u reportaži. Mladenu još jednom hvala što je ovo lijepo sjećanje i iskustvo podijelio s mlađim generacijama biciklista.

BILO JE TO U PROŠLOM STOLJEĆU, PRIJE 45 GODINA 

Na zamolbu Maria, dvoumio sam se kako uopće napisati članak da on ne ispadne kao nekakva samohvala i da li ga uopće napisati.Došavši na vašu petu „biciklijadu“ u nedjelju, 27.lipnja, tek su počeli dolaziti prvi bajkeri, a organizatori su iz kombija iznosili sve potrebno za biciklijadu. Na katu srednje škole bila je postavljena vrlo smišljeno organizirana i vrlo dojmljiva izložba o aktivnostima samog Kluba i njegovih članova. Sa sjetom sam razgledavao izvanredne fotke, upisao se u knjigu utisaka, normalno da sam pohvalio upravu Kluba te im i preporučio i zaželio još mnogo takvih i sličnih izložbi i „biciklijada“ uz uključivanje što više mladih. Moje slike,koje sam radio u ondašnjem omladinskom fotolaboratoriju u zgradi iza stare škole (na tom mjestu je sada zgrada novog suda) stare su gotovo 50 godina i izrađene su  u crno-bijeloj tehnici. Mariu sam nakon razgledavanja izložbe ukratko ispričao glotrotersku priču mojeg prvog biciklističkog putovanja, uz obećanje da ću mu ih ustupiti na korištenje i objavu na web stranici Kluba, sa naznakom-akcentom na ondašnje tehničke karakteristike bicikla, cesta, prehrane, druženja tijekom trotjednog putovanja do Rijeke i kvarnerskih otoka.  

Pa evo kako je sve počelo. Odlaskom u Zagreb na školovanje u srednju medicinsku školu želio sam nastaviti se baviti sportom. U Svetom Ivanu igrao sam hokej na travi. Zapravo na igralištu bio je leš, ali sa svojim novim prijateljem Dadom-Darkom Krajcarom počeo sam veslati u VK “Sloga“, današnja „Croatia“ .S školom nisam imao problema i brzo je došlo ferije pa se poslavilo pitanje - kuda sada. Moj Dado vozio je bicikl no ja ga nisam imao pa kad smo pri kraju prvog razreda odlučili da ćemo biciklima na more nastao je problem. No i to smo nekako riješili pa sam za posuđeni bicikl od susjeda u Kustošiji trebao pomagati u poslovima gradnje  kuće (na mjestu moje rodne kuće i života do treće godine života), gdje sam stanovao i svaki dan išao pješice do tramvaja u Črnomercu (dva puta u školu i na trening). Dadin otac radio je u „IKOM-u“pa nam je napravio aluminijske „bisage“za potrepštine za naše putovanje. S kondicijskim pripremama nije bilo problema, ali sa financijskim prilično no i to smo riješili radeći na dostavi materijala za gradnju. Konkretno: vozeći u tačkama sa drvenim kotačem iz Donje Kustošije vapno i cement otprilike 2 km dugom trasom.I došao je dan polaska. Sljedeći dan nakon kraja škole, 16.lipnja 1965. krenuli smo starom karlovačkom preko Jaske, Karlovca, Gorskog Kotara-Skrada, Delnica, Jelenja do Rijeke pa preko Grobničkog polja, Čavli, spuštajući se uz kanjon Rječine. U Jaski smo kupili mlijeko u staklenoj boci (i već onda je bilo ekološkog promišljanja - nije bilo plastike niti u tragovima) uz kauciju. U Zagrebu smo zaboravili termosicu tj. „čuturu za vodu.  Spuštajući se ondašnjom vrlo zavojitom cestom od Gornjeg Jelenja na Grobničko polje imao sam bliski susret sa nadolazećim autobusom iz pravca Rijeke, jer su mi se istrošile gumice na kočnicama, a nisam ih blagovremeno zamijenio novim. Automobilski promet u ono vrijeme bio je vrlo rijedak, a put do Rijeke je bio vrlo naporan, jer je bio dugačak blizu 200 km (u jednom danu sa gotovo teretnim biciklima marke „Rog“).

Iz Rijeke smo brodom krenuli za Cres, uz začuđujuće i znatiželjne poglede mnogobrojnih putnika i građana na molu riječke luke prije ukrcaja. U Cresu smo prenoćili izvan grada, a sljedeće jutro put pod „bicikle“, prašnjavom makadamskom cestom prema Lošinju. Malo smo se odmorili (dva dana) u Osoru (mjesto na kraju otoka Cresa, a kanal sa pokretnim mostom dijeli ga od otoka Lošinja) i tu smo upoznali nove prijatelje, vršnjake-mještane, polaznike bakarske pomorske škole koji su došli doma na ferije. Častili su nas paradajzom, kapulom iz maminih vrtova, a našli su nam i honorarni posao na čišćenju plaže od ježeva ispred odmarališta francuskog konzulata (tada Hrvatska nije imala diplomatska predstavništva,već samo konzulate). U kampu preko pokretnog mosta (to je već bio otok Lošinj) družili smo se sa izviđačicama iz Dežele. Bili smo malo i zločesti pa smo „fantje“ budili zviždaljkom u 3 sata u jutro, a oni su imali ustajanje inače u 5 uz obaveznu tjelovježbu i prethodno sviranje slovenske himne, u ono vrijeme vrlo hrabro.

U Mali Lošinj stigli smo odvojeno, jer je prijatelj Dado imao kvar na biciklu - puknuo mu je lanac. Čekajući ga u luci, odmarao sam se uz dosta briga; brodić koji vozi (služi za opskrbu namirnica i ostalih otoka:Unija,Srakana, Silbe i južnije Molata i Ista) baš nam je pobjegao. Na usidreni trabakul jedan starac ukrcavao je prazne bačve za vino, koje je pokupio od jednog krčmara, jer mu je dovezao ujutro nove količine Susačkog vina. Zamolio sam ga da nas za moju uslugu prebaci na Susak, ali mojeg Dade još nije bilo, a ja sam otezao sa ukrcajem i polaskom i kad konačno je došao i moj prijatelj, gurajući prazni bajk, jer sam ja preuzeo gotovo sav teret na svoj „Rog“, krenuli smo na dvosatno ljuljanje do Susaka, otoka od pijeska.Onako umorni na dvadesetak metara od mora na pješčanom žalu razapeli smo šator, posuđen od Zelinskih izviđača (kojih danas više nema), a tamo negdje oko 1 sat iza ponoći - voda u šatoru. Nadošla je plima na koju nismo računali. To smo riješili postavljanjem šatora na jednu uzvišicu, a drugog jutra,trebalo je pribaviti prije svega vodu, a tada su nastali problemi, jer onda još voda nije došla na Susak, kao ni struja. Uspjeli smo nekako namoljakati 5 litara vode i tada sam shvatio kakvi smo mi sretnici u Svetom Ivanu da imamo vodu kad god je zaželimo i u neograničenim količinama,a opet se tako rasipnički i nerazumno ponašamo prema toj dragocjenoj tekućini - pogotovo danas. Tu smo ostali dva dana,mučeći se hranom i vodom, a bili smo zapanjeni njihovom narodnom nošnjom - minice sa dvadesetak i više podsuknji koje nose i stare i tu i tamo mlade žene. Naime, muževi su bili pomorci ili su kao mladi iselili, a ostali su stari roditelji. Zar to ne sliči i našem Prigorju? Brodić koji je jedan do dva puta tjedno vozio namirnice i vrlo rijetke putnike-turiste na kružnoj liniji od Lošinja pa do malih otočića koji su onda još bili i naseljeni makar sa malim brojem stanovnika, poslužio nam za povratak u Mali Lošinj.

U međuvremenu smo uspjeli popraviti Dadin bajk i krenuli smo natrag do Osora do naših novih prijatelja - pomoraca. Iz Osora u kojem smo proveli nezaboravne dane (sa izviđačicama iz „Dežele“), krenuli smo put Cresa, a zatim brodom u Rijeku, a zatim na Rab. Tu smo bili svega jedan dan pa natrag u Rijeku, a zatim starom Lujzijanom put Karlovca i Jaske do Zagreba (ovaj put u dva dana, odmor u Skradu i spavanje na pravom planinskom sijenu na štaglju vrlo ljubazne goranske obitelji koja nas je i gotovo razmazila hraneći nas kao careve, u odnosu naš gotovo svakodnevni-besmrtni haše“ sa tri vrste tjestenine  i „Argo“juhu. Podravka tada nije imala juhe u vrećicama. U Jaski smo vratili staklenu flašu od mlijeka, dobili novac koji smo dali za kauciju, za koji smo pak na Savskom mostu kupili sladoled. Bilo je dva sata, radnici su išli s posla, sutradan je bio praznik 4. srpnja, ondašnji dan borca, a mi smo oboje krenuli na omladinske radne akcije na Savu - graditi nasip za obranu od poplava našeg voljenog i rodnog grada.

Detalji sa tog našeg putovanja pomalo su i izblijedili, jer prošlo je već 45 godina, a pamćenje u 62. godini nije više kao prije. Danas sam čelnik vijeća mjesne samouprave - Mjesnog odbora u dva mandata.Nažalost više se ne bavim sportom. Do prije 5 godina još sam rekreativno igrao tenis, a sada sam vrlo aktivan planinar. Na kraju poručujem: mladi navite se onim što vas veseli, a pogotovo onim što vama čini neizmjerno mnogo dobrog za vaše zdravlje i općenito za zdravi način života. Savjetujem vam svima da se bavite  i društvenim radom, ne samo političkim, uključite se i u ostale aktivnosti i akcije u vašoj sredini i zajednici. Promovirajte Sveti Ivan i naše Prigorje gdje god stignete i možete te mu budite na ponos, kao što ste i sada.

Vaš sugrađanin

Mladen Miko,inž. 

Komentirajte prvi

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2